Hvalospjev gluposti http://justthepine.blog.hr

subota, 29.10.2011.

Ispeci pa reci

Mene su ovoj izreci poučili još davnih dana. Dobro, možda ne tako davnih, ali svakako prije dvadeset i pet godina. Najmanje. Teško mi je shvatiti da neki ljudi to zaboravljaju dan danas. Tim više što se bave odnosima s javnošću ili marketingom. Posebno kada je riječ o politici gdje se vodi nemilosrdni rat i to sada pred izbore. Inače, nikako ne volim koristiti PR ma kako se udomaćio taj izraz. Jednostavno, ne volim. Kome pravo, kome krivo.

Dakle, vozim ja prije dva tri dana iz Zagreba prema doma i vidim plakat zelene boje na kojem se u pozadini vide obrisi moga grada. Veliko pitanje je postavljeno: "Tko je vratio vojarnu gradu?" Moram priznati, obzirom da je plakat HSS-a, da su napravili popriličan gaf i to sam shvatio nakon prijeđenih samo stotinu metara. Naime, iako gradonačelnik je iz redova HSS-a i zbilja je on dovršio pregovore oko vraćanja zemljišta i zgrada bivše vojarne na upravljanje Gradu, nikako se ne može reći da je on sam to napravio. Da nije bilo dobre volje vlade koja je vidjela priliku kako zbrinuti svoje određene institucije u novim prostorima i da nisu izbori tako skoro, vjerojatno mi ne bi vidjeli vojarnu još uvijek u rukama Grada. Međutim, skup svih okolnosti plus dobra volja, doveli su do toga da se pregovori zaključe i da dobijemo na upravljanje to zemljište koje nije preveliko, ali nije sigurno niti premalo. Ne možemo se uspoređivati sa zemljištem koje je imala recimo vojarna na Borongaju, ali pametnom uporabom, možemo fino iskoristiti to zemljište. Čak je predsjednica Vlade poslala ministra Pankretića, koji je iz redova HSS-a naravno, da preda vojarnu u ruke gradonačelniku jer su oboje iz iste stranke. Na drugom plakatu koji je osvanuo par dana kasnije stoji malo drugačiji tekst (nešto u stilu Mi smo vratili vojarnu gradu – Pankretić Beljak). No šteta od prošlog plakata je bila počinjena jer su isti plakat iskoristili pripadnici HDZ-a, i ispod pitanja "Tko je vratio vojarnu gradu?", napisali Jadranka Kosor. U biti nije niti to točno 100% iako vjerojatno ne bi mi dobili tu vojarnu da je ostao Ivo Sanader na mjestu premijera jer je on to i otezao (tako su pisali mediji u gradu), već je Vlada RH vratila vojarnu na upravljanje Gradu. Kako je Jadranka Kosor predsjednica Vlade, ajde, možemo progledati kroz prste i reći kako je ona to napravila. Ponajprije jer je i ubrzala sve to. O motivima nećemo.

Dakle, pitanje je kako jedna ozbiljna stranka koja je k tome i na vlasti u Gradu, ne može naći pravu agenciju koja će im voditi kampanju? Ako je odgovor da nemaju novaca i da sve sami rade, onda je pitanje zašto te tekstove nije pročitalo više osoba i to po nekoliko puta!?!? Živimo u 21. stoljeću, plakat ne mora biti otisnut kako bi se sve to provjerilo i pročitalo. Da se razumijemo, na ovim izborima neću glasovati niti za jedne, niti za druge, ali da je ovo propust samo takav, je. I da ga je druga strana iskoristila u maksimalno kratkom roku, je. Naravno, opet će biti pojeo vuk magare i nikom ništa. Kao i mnogo puta do sada. Kako očekivati da odgovorni snose posljedice za puno veće propuste kada se naprave ovako mali, ali jako bitni gafovi i nikom ništa? I tako već dvadeset godina...

ponedjeljak, 24.10.2011.

Pošto gume?

Dolaskom hladnijeg perioda godine, pojavom prvih značajnijih padalina koje prati niska temperatura, preporuča se korištenje zimskih guma. Kako živim gdje je snijeg relativno česta pojava ukoliko je godina normalna, zimske gume su obavezna oprema na autu. Prošle godine sam još imao stare i nisam kontrolirao utore. To je bila greška. Iako su bile stare "samo" tri zimske sezone i išle u četvrtu, "mesa" očito nije bilo dovoljno i početkom prosinca, nakon prvog snijega, završio sam, sva sreća, samo u rubnjaku. Zeznuo sam felgu. Nedavno sam prolazio kroz jedan maloprodajni trgovački lanac i vidio Sava gume na polici. Vidjevši koliko zaista imaju "mesa" nove gume otišao sam do svog auta. Mogao sam samo sjesti i plakati. Sva sreća da sam se onda izvukao i da nisam nikoga pri tome pokupio i napravio najgore.

Odluka je definitivno pala da idem u kupovinu novih zimskih guma za auto. Otišao sam kod tri različita trgovca auto gumama. Dva u mom gradu i jedan u Zagrebu. Niti jedan mi nije mogao prodati gume koje sam ja želio ispod 2.200,00kn. Vidjevši svotu, odvažio sam se na ono što inače ne pomišljam niti u snu. Provjeriti cijene u susjednoj Sloveniji. Došao sam do cijena od kojih ti se zavrti. Ono što su mi naši trgovci nudili, u Sloveniji (neću imenovati vulkanizera, a ako netko treba informaciju, neka se javi na mail) sam dobio za 1.700,00kn, plativo u kunama. I naravno, na to još ide povrat poreza. I sada, u situaciji u kojoj jesam, u kojoj je nemali broj ljudi, kako reći da ne želiš uštedjeti barem 500kn na gumama? Ako ih ne staviš, možeš ubiti nekoga ili sebe. Voziti se očito moraš jer netko jednostavno nema izbora. Opet, imaš želju očuvati radna mjesta svojim sumještanima ili čak i šire. Naravno, situacija je takva da ipak moraš misliti na to što ćeš jesti sljedećih petnaest dana.

Otišao sam ipak u Sloveniju po gume. Nisam išao autoputom jer je idiotarija plaćati vinjetu za tako kratku relaciju i išao sam starom cestom. Goriva sam potrošio zanemarivo malo, vremena isto tako jer sam bio kod vulkanizera jednako kao što bih bio i da sam išao u Zagreb, a vozio sam se 50km/h veći dio puta. Kada sam došao tamo, na parkiralištu je bilo barem trideset automobila sa HR tablicama. Bilo je tu Istrijana, Podravaca, ZG tablica, Zagoraca... Šaroliko društvo. Barem pola vozila su bile jače limuzine. Za pretpostaviti je da su vlasnici boljeg imovinskog stanja. I sada se ja pitam, kako da običan čovjek koji krpa kraj s krajem, kupuje gume kod nas (kao i neke druge proizvode), dok oni koji novca očito imaju više od nas nekih kupuju bez pardona preko granice? Kako mi uvijek idemo prvo misliti na sve drugo osim na sebe, dok oni koji si to mogu priuštiti ne rade? Zbog toga, grižnja savjesti što kupujem gume preko granice je nestala u sekundi.

Ono što bi svakako trebalo napraviti u Hrvatskoj je, usporediti modele kako to Slovenci imaju dobar posao sa gumama jer sam načuo kako i državljani Italije koji žive uz granicu sa Slovenijom kupuju gume baš u Sloveniji. Očito postoji način kako to Slovenci osiguravaju dobre uvjete sa dobavljačima. Ili su naši distributeri gladni kruha preko pogače. Nešto od toga dvoje je u definitivnom nesrazmjeru kod nas i kod naših susjeda. Žele li opstati naši vulkanizeri, nešto će se morati pod hitno promijeniti. Evo, dolazi još jedna zima gdje je gro ljudi svoje zimske gume kupio kod susjeda. I sljedeće četiri godine, od prilike, nema više odlaska po nove.

ponedjeljak, 05.07.2010.

Ljubav prema domovini

Danas je ministar u Vladi g. Milinović u Gospiću izjavio sljedeće: "Odricanje u vremenima kada je to nužno znači ljubav prema domovini." Ovo je preneseno sa portala Večernji.hr. Mislim da neka gospoda u ovoj državi zaboravljaju da se domovina mora voljeti svaki dan, a ne samo u kriznim vremenima i da nije u redu pustošiti njenu blagajnu na uštrb privatnog sektora koji je puni kao i ostalih ljudi koji su porezni obveznici. Isto tako nije u redu krasti novac, stvarati umjetne poslovne ljude koji se "dobro snalaze" i imaju želudac za to. Takve treba kažnjavati, a ne potpomagati. Tako se voli domovina. Osim toga tko ste vi da preispitujete moje domoljublje? Eto, ja ću vam sada dragi moj ministre reći koliko ja volim domovinu s tim da nećemo taknuti ratne godine. Samo zadnjih pet. Eto vam moje pisamce...

Dragi moj ministre. Prije pet godina sam radio posao koji sam najviše volio do tada. I za moj pojam mi je bio relativno dobro plaćen. 4.200kn. Tada je počelo zbilja ozbiljno divljanje cijena nafte koje je uzrokovalo divljanje cijena ostalih energenata, hrane, pića pa ako baš inzistirate i obuće i odjeće. I tako moj ministre, moja plaća nije narasla ni lipe, ali su zato troškovi porasli. Do tih dana sam spremao oko 300kn sa strane. Nakon toga, niti lipe. Jednostavno ode tih 300kn. Godine su prolazile dragi moj ministre i troškovi su rasli, ali plaća nije. Prestao sam ići na nogmetne utakmice. Neisplativo je bilo davati bilo kakve novce za ono što su mi nogometaši i moj klub koji volim prikazivali. Postalo preskupo. Nakon nekog vremena sam počeo jako dobro razmišljati hoću li ići u kazalište moj ministre. A neobično volim komedije i mjuzikle. Na žalost, dragi moj ministre, od onda sam pogledao ravno tri mjuzikla i dvije komedije. Morate priznati da u pet godina i nije neki prosjek. Osim toga, naglo se prorijedio i odlazak u kino. Kada sam dobio karte od poslovnog partnera, dobro sam pazio da ih rastegnem na one filmove koje zbilja nikako nisam htio propustiti. No, otopilo se i to. S vremenom se dragi moj ministre i plaća smanjila. Pa više nije 4.200kn nego 3.600kn. Ko za vraga, troškovi se nisu smanjili. Sve gledam u čudu kako se to moglo desiti. Recite vi meni kako je moguće da pad plaće nije pratio i pad troškova? Jedno vrijeme sam kupovao novine. Onda sam shvatio da ako uzmem pretplatu, uštedim nešto novaca, a opet čitam te iste novine. Nakon nekog vremena (a prije smanjenja plaće) sam shvatio da neću imati novca za neke bitnije stvari pa sam otkazao pretplatu na novine. Ionako samo sranja pišu. Previše je politike u njima i to zle politike i zlih ljudi. Ja to ne želim čitati. Čitanje mi se svelo na sport, kino program i kazalište, a niti jedno od toga nisam mogao posjećivati. Čemu plačati novine da bi o tome čitao. Loše djeluje na moral i radni elan. Otkazao sam dakle i to. Kaže se da je u zdravom tijelu zdrav duh i da se treba baviti sportom. Znate, da bi se bavili nekim sportom treba vam i neka oprema. A to sve košta. Ne samo to. Treba često platiti i najam prostora gdje se bavite sportom. I tako vam dragi moj ministre narušavam svoje zdravlje i ne bavim se više sportom. Ah, zaboravih... Hodam do posla. To je nekih 3km. Nemam baš za gorivo. Dakle, nisam baš sasvim napustio sport. I hodanje je olimpijska disciplina zar ne. Pardoniram se na tome.

Imao sam jedan hobi. Dobro ste pročitali. IMAO SAM. Nemam ga više. A nije bio ni skup. Skupljao sam i čitao stripove. U moru svih stripova nekako sam se odlučio za dva serijala koji su mi posebno prirasli srcu. Jedan je bio Zagor. Njega mi je tata kupio kada sam imao 4 godine. Moj prvi strip. Bio sam oduševljen njegovim avanturama kada sam počeo čitati. Do tada sam samo gledao crteže. Bože moj, treba početi s nečim. Drugi lik koji sam počeo skupljati je bio Tex Willer. Njemu su me vjerojatno privukle karakterne osobine koje dijelim s njim. Šteta što ne živim u istom vremenu kao i on (iako nije stvaran lik) jer bi bez imalo problema večini lopova u ovoj državi radio o glavi svaki dan i to bi mi pričinjalo neopisivo zadovoljstvo. Ali da ne idem previše od teme, skupljao sam Zagora i Texa Willera. Došlo je vrijeme prije nekih tri godine kada sam morao reći da nešto moram prestati skupljati. Odluka je pala. Teška srca, odrekao sam se Zagora. Znam, mnogi će me sada popljuvati, ali što se tu može. Tex mi je ipak nekako bliži. A i humor je ipak mrvicu jači. Osim toga, Gallieno Ferri mi se potpisao na jedan od brojeva Zagora i nekako sam si mislio da je to to. Vidio sam čovjeka uživo, progovorio koju s njim i dobio autogram. Vrijeme je za drugog "heroja". I tako sam na popis na kojem su: kino, kazalište, sport, nogometne utakmice, izlasci van dodao i sakupljanje stripova. Barem djelomično. Na žalost, to nije dugo potrajalo jer sam prije godinu i pol dana morao prestati skupljati i večinu izdanja Texa Willera. Znači jedan jedini hobi koji sam imao, nešto što je samo moje i samo za mene i čini mi veliko zadovoljstvo, morao sam se odreći i toga. No dobro, od papira i humora se ne živi. Pardon, od papira. Humor me još uvijek nahrani određenom dozom nečega što me vuče svaki dan iz kreveta. Dragi moj ministre, da ne bi pomislili sada kako je tu sada kraj mojim veselim odricanjima, moram vam reći kako sam počeo smanjivati obroke. Više niti ne jedem kao prije iako sam već bio korigirao prehranu. Jedem još manje. Srećom po mene i moju prehranu, došao sam do još jedne spoznaje koja zbilja natjera čovjeka da voli domovinu do krajnjih granica. Vidite dragi moj ministre, na moj račun u banci koja si redovno uzme novce za vođenje istog, uopće više ne stiže plaća i tako je dva mjeseca. Dva mjeseca sam u zaostatku. I ne samo to. Dragi moj ministre, otkrio sam da mi nisu plaćni ni doprinosi unazad šest mjeseci, a to ste između ostaloga i vi krivi. Ovo vi ide na cijeli kabinet Vlade kao i milog nam Sabora koji se nije smio zvati ni državni jer je to nekome smetalo (tolko o tome što je bitno za raspravu tamo). Nisam ni slutio koju sam sreću imao kada sam prestao primati plaću. Zamislite kako će se sada odraziti to na moju liniju. Čudo koliko ću profitirati. Nisam stao na tome s odricanjima. Počeo sam se šišati kao u dane dok sam bio u vojsci. Nema nastavka na mašinici koju rabi moja frizerka. Tako vam ja moj ministre sada više ne idem na šišanje jednom u mjesec dana nego ću ići jednom u dva mjeseca. Kome još treba kosa na glavi? Kao šećer na kraju, 31.8. ću završiti na burzi. Dragi moj ministre, uspješno sam se odrekao i posla. Zar ne mislite da beskrajno volim domovinu?

Sada, kada ste to pročitali (znam da je ovih pet riječi utopija, ali dobro zvuče) iz moje perspektive, molim vas da se stavite u perspektivu jedne obitelji koja ima barem jedno dijete i zajednička primanja im ne prelaze 3000kn. Dragi moj ministre, stavite se u cipele obitelji koja nema primanja jer nitko nigdje ne radi i nisu bili u kazalištu deset godina najmanje. Koji su zaboravili kako je to pogledati film u kinu. Koji su zaboravili kojeg je okusa teletina. Stavite se u cipele onih ljudi koji ne mogu školovati svoju djecu normalno u ovoj državi znanja. Stavite se u cipele ljudi kojima je hobi puko preživljavanje njihove obitelji i njih samih. Znate, moj razrednik u srednjoj školi je bio jako pametna osoba. Nizmjerno sam ga poštovao i poštovati ću ga dok sam živ. Često je znao govoriti, odnosno pitati nas pa onda odgovoriti jel znamo što je bezobrazluk? Bezobrazluk vam je moj ministre posrati se pred tuđa vrata. Znate što je još veći bezobrazluk? Pozvoniti i tražiti WC papir. To je ono što vi političari radite već jedno dulje vrijeme. Oličenje ste bezobrazluka. Svaka čast vama i vašem odgovornom zanimanju. Svaka čast vama i vašim velikim govorima. Na žalost, vi svi zajedno ne vidite jednu vrlo jednostavnu stvar, a to je kako se lako može pokrpati proračun i kako možete uštedjeti. Nisu otkazi jedino što morate davati. Sami ste rekli da se odricanjem voli domovina. Sada kada smo zorno prikazali koliko mnogo ljudi i na koji način se u našoj domovini odriče koječega, imam jednostavan prijedlog za vas sve zajedno.

Prvo, smanjite plaće svim saborskim zastupnicima za 50%. Od mjeseca srpnja kada već to niste bili u stanju napraviti ranije. Priče o tome kako će pasti kvaliteta saborskih zastupnika su deplasirane jer kvalitetu ionako nemamo. Barem ne tu koju vi propagirate. Gledajući saborske sjednice imam isti onaj osjećaj koji me prati već mnogo godina na maksimirskim tribinama. Vi ste kao Dinamo. On nikako da prezimi u Europi, a vi nikako da počnete raditi svoj posao kako treba. Osim toga zastupnici imaju mnogo benificija. Mislim da su sa svojim plaćama od oko 15.000kn (koja tisućica gore dolje), trebali uštedjeti dovoljno novaca kako bi izgurali ovu krizu. Barem oni tvrde da vole svoju domovinu. Ili bi je trebali voljeti.

Drugo, smanjite svima u državnim službama plaće na pristojne razine. Vojsku, policiju i prosvjetare ne dirajte jer oni nemaju pristojnu plaću, a vidjeli smo na mom primjeru kako nema šanse da se plaća poveća. Tako da njih ostavite na miru. Ne morate im davati, ali im nemojte ni oduzeti. Dakle, ne tetama spremačicama koje imaju oko 2.800kn plaću nego pikzibnerima koji imaju oko 12.000 do 15.000. Eto, njima smanjite plaće za 3.000 do 4.000kn. Mislim da takvih ima dovoljno i da bi se na njima dalo uštedjeti podosta novaca kao i na saborskim zastupnicima. To su uštede u milijardama kuna. Tako ćete i vi podnjeti teret štednje i rezanja troškova i porasti u očima naroda što se silno trudite već jako dugo. Opet, s druge strane, morate priznati da je plaća od 8.000kn puno bolja od plaće koja je 2.800kn ili recimo od moje koje najednom nemam. I da se uz prije ušteđeno (tko je štedio) da živjeti jako dobro u današnjim uvjetima. Ma budimo realni... Sve i da nisu uštedjeli, da se s tim pristojno živjeti. Dajte meni tih 8.000kn i ja ću vam zorno pokazati koliko je to moguće.

Treće, smanjite broj savjetnika u svim onim potrebnim i nepotrebnim odborima koji skupljaju salo i celulit na guzicama u svim onim finim foteljama. Smanjite broj nepotrebnih agencija za rudaču, letenje i kojekakvih drugih smiješnih naziva jer i tamo netko ima plaću preko 10.000kn. I svakako ne zaboravite smanjiti i njima plaću za onih 3.000 do 4.000kn. Ovo sam napisao jer često zaboravite donijeti neke odluke odmah od prve pa to često ide na popravni ako ne i nekoliko njih.

Ja znam dragi moj ministre da svi vi radite odgovoran posao i da morate imati visoke plaće kako ne bi bili potkupljivi i korumpirani i kako bi mogli mudro voditi ovaj narod. No dragi moj ministre, kako ste sami rekli, odricanjem se voli domovina. Ne mislite li da bi bilo pravedno kada bi se počela odricati i "masa" od nekih stotinjak tisuća ljudi kada se već 4,2 milijuna odriče dvadeset godina? Tako da možemo zaista svi zajedno reći kako svim srcem volimo domovinu.

petak, 25.06.2010.

Zdravlje na kocki – dio prvi

Ovu priču ću ispričati u dva djela. Prvi dio priče će biti moj osobni. Drugi dio će biti više općenit i odnositi će se na nekoliko ljudi koje neću imenovati radi njihove privatnosti, ali su im primjeri više nego dobri za temu koju mislim odraditi. Pričati ćemo o dvije krajnosti koje nikako nisu dobre.


Strah

Rekla je jednom prilikom jedna baka kako je strah dobar za onoga tko ga ima. Štima rečenica, ali ne ako ga se ima previše. Kada si ljudi stvore neke predodžbe o nekim medicinskim zahvatima koje su potpomognute određenom dozom straha zbog koječega, onda to obično loše završi. Osobno, nisam previše plašljiv niti gadljiv. Samim time mi nije jasno kako mi je prijatelj u srednjoj školi uspio stvoriti lošu predodžbu o gastroskopiji. Danas, na spomen tog pregleda mnogim ljudima se u očima pojavi takva bojazan, takav strah koji je maltene teško opisati. Baš taj strah je iracionalan. Vidio sam na svoje oči kako ljudi bježe iz čekaonice. Slušao sam isto tako mnoge priče kako su ljuti trčali prije pregleda i više se nisu vratili. O bolesti koja je mene stisla nećemo ovaj put nego neki skroz deseti kako bi objasnili ljudima kakva se opasnost krije u njoj. Međutim, o samim pregledima ću progovoriti jer strah koji se javlja u ljudi graniči sa idiotizmom. Na to su me još više ponukala lica ljudi koji su čekali u čekaonici samnom. Koliko sam tamo izbezumljenih pogleda vidio. Čudo jedno.

U trećem srednje mi je prijatelj pričao kako je išao na gastroskopiju i kako je to nešto ogavno, odurno i kako to nikad ne bi ponavljao više. Objasnio mi je što su mu radili i na temelju njegovih priča sam zaključio kako je to nešto vrlo ljak. I to mišljenje sam njegovao skoro više od jednog desetljeća. Jednom prilikom mi je zbilja bilo loše i svoje sam simptome ispričao doktorici (ta je mijenjala moju jer je moja bila na stažiranju). Ona mi je rekla da imam GERB i da se držim uputa koje mi je dala na papiru i da će sve biti OK. KRIVO!!! Ona je nešto zaključila jer je bila uvjerena kako je u pravu, a nije uzela masu drugih stvari u obzir. Jedna od tih stvari je bila da mene žgaravica muči od srednje škole. Samim time što me nije poslala odmah na gastroskopiju, zakomplicirala mi je život i zdravlje puno previše. Tako se to nastavilo još tri godine i na kraju sam zbog sasvim desetog problema završio na kolonoskopiji koja izaziva još veću traumu u ljudi od gastroskopije. Svi ljudi koji su nedavno bili samnom u čekaonici čekali su kolonoskopiju. Neki su se usukali u sebe, neki se tresli (što od gladi i žeđi, što od straha), neki su mucali naglo. OK... Svi znamo da nije baš neka fora kad ti bilo što gurnu u donji otvor. Međutim, mene recimo čudi što žene koje su rodile imaju strah od toga. Ja mislim da nema veče boli od poroda. Nikakvo uho, zub ili neki pregled ne mogu toliko boljeti. Na kraju sam im iluzije o kolonoskopiji razbijao baš tim primjerom kao i svojim. OK, slažem se da nemamo svi isti prag boli. Međutim, za muškarce se često kaže kako su veči trtaroši i od svih ljudi za koje sam čuo da su bježali s tih i takvih pregleda, večina su bili muškarci. Velika večina. Pa moj tata traži obavezno uspavljivanje kada ide na gastroskopiju, a kao veliki heroj (skako je s padobranom bez problema). Vjerujem da bi se bez večih problema bacio sa mostarskog mosta u Neretvu. Zar to nije paradoks? Ne bojati se skočiti iz zrakoplova, a bojati se crnog crijeva koje ti guraju u grlo. I tako sam ja opisivao svoje iskustvo sa kolonoskopijom koje je bilo naravno prepuno problema jer sam to ipak ja. Od zapletenih crijeva do toga da sam ja sam morao asistirati kod pregleda. Srećom, znatiželjan sam ko pas pa sam prilikom asistiranja mogao gledati i monitor. Zanimljiv prizor, vjerujte. Možda je meni to smanjilo osjećaj koliko je kolonoskopija teška, ali zbilja nije bauk. Vjerojatno boli kada vam rade biopsiju jer ja osjetim kada mi čupkaju tkivo prilikom gastroskopije, ali vjerujte da to nije ništa u odnosu na neke druge boli. Nelagodan pregled je, ali nikako nije strašan koliko si sami zamišljamo. Nakon kolonoskopije sam prešao na prepričavanje pregleda gastroskopije i nekih događaja koje je najbolje prepričati u živo. Uglavnom kada sam rekao da mi je ovo dvanaesta gastroskopija u tri godine, a da sam ih imao 9 u godinu dana, gledali su me malo čudnovato. Da nisam otišao na gastroskopiju sasvim slučajno (rekao sam na prvom pregledu koji se sastoji samo od razgovora da mi je deda umro od raka želuca), danas vjerojatno ovo ne bih pisao. Radeći kolonoskopiju i gastroskopiju (isti dan, pregledi su išli jedan za drugim) prvi put, naučio sam jednu stvar. Ako slušaš doktora što ti kaže i pridržavaš se njegovih uputa, neće biti nikakvih problema. Naravno da su ti pregledi neugodni. Naravno da su ti pregledi malo teži za izdržati ako je čovjek malo osjetljiviji, ali danas zbilja imate i mogućnost uspavljivanja tako da se nemate čega bojati. Nemojte biti kukavice na temelju nečijih napuhanih priča. Vjerujte, ne isplati se riskirati život radi nekih bajki i preuveličavanja nečega što se ne treba preuveličati. Osim toga, ako vam takva pretraga treba, to nije zbog nečijeg mazohističkog užitka u kojem gleda kako se patite, nego je očito zdravlje narušeno ili se želi to isključiti. I ako već je tako, zar nije bolje pozitivno razmišljati i ići hrabro ususret tome te se suočiti s tim kao čovjek, a ne ko trtaroš? Kolono i gastroskopija su dvije pretrage koje su puno prenapuhane i stvaraju užas u ljudima koji nije ni približno stvaran umišljenome i zamišljenome.

subota, 20.02.2010.

Bila jednom jedna „Fonča“

Prolazio sam neki dan pokraj samoborskog autobusnog kolodvora i naletio na jedne šalaporke (škure) koje su čvrsto bile zatvorene. Tužne. Nekada je iza tih smeđih drvenih „prutića“ bilo žestoko. Puno smijeha, glazbe, vreve, veselih ljudi i ono što je najbitnije tamo si doslovno uvijek bio dobrodošao. Ponekad me to mjesto podsjećalo na „Kafić uzdravlje“. Preko dana bi tamo bilo ljudi na parove razbroj. Ili taman toliko koliko bi trebalo da se održava promet i da bi Fonča radila s pozitivom. No uvijek obiteljska atmosfera i uvijek se znalo što inače tko pije. Ako si naručio kao inače, dobio si baš to. Najviše sam tamo izlazio dok mi je frend konobario. Taman sam postao punoljetan. Tako nekako je ekipa i sazrijevala za Fonču. Često preko tjedna, a obično četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom u Fonči su bili pravi štimungi i šajbe. Kada bi platio nekom društvu piće, bio si siguran da imaš kaj piti do kraja večeri. Uopće nije bilo upitno. Runde su se samo redale. Tamo je bilo takvo poštovanje „drugova“ po čaši i Fonči. Nitko te nije pitao zakaj ne piješ pivu ili gemišt. Kaj si pio, to si dobio. Zdrava atmosfera. Naravno, bilo je ekipe koja nije mogla stajati na nogama. Neki su znali i prespavati noć tamo i to od najranijih dana. Tamo sam saznao kada je jedan frend izgubio nevinost. Tamo su fašnički tulumi bili odlični. Martinja… Nema zgode i prigode koja tamo nije bila proslavljena s guštom i pravom atmosferom.

Što je uopće Fonča? Fonča je u biti Fontana. Kafić koji se otvorio pokraj kolodvora u Samoboru početkom devedesetih prošlog stoljeća. Kafić koji je od samog početka imao rock štih. Ne samo strani. I domaći. Kada je Ćos preuzeo birc sa svojim bratom odmah su oblijepili birc sa plakatima, ulaznicama, rekvizitima (dijelovi potrgane gitare, palice bubnjeva i slično) sa koncerata iz 80'ih, iz legendarnog kluba S.O.K. te fotkama koje je izradio Gabro (slike su slikane na koncertima koje su pohodili kao ekipa). Nakon preuređenja je nestala fontana kada je zatvorena terasa, ali je birc dobio novi štih. Na izlozima su ponosno stajali natpisi: „nema hrane, loša glazba, usrana usluga…“ Gosti su dolazili iz svih krajeva bliže i šire okolice. Počelo je i krizno razdoblje, ali svejedno sjaj Fontane nije nikada kopnio. Makar ostali i samo vjerni posjetitelji koji su znali ostajati i dosta poslije fajrunta kada je počinjao „privatni tulum“ pa nam policija nije mogla ništa. Koliko se ja sjećam, Fontana je prva počela s puštanjem glazbe preko računala s MP3cama. Konobar je po nekom nahođenju (vlaga u zraku, tlak, temperatura) složio play listu i nisi imao brige oko mjuze do jutra. Meni najdraža postava konobara je bila Iggy (frend i kum), Bajlo (frend s nogača, danas ga slušate u HAKovim javljanjima na HR2) i Nikola. To su bili dani ponosa i slave. Tada, na jednom, iz nekih nepoznatih razloga (šuškalo se o bezobraznom povećanju najma za prostor) najavljeno je zatvaranje Fontane. To se i desilo 01.06.2007. Tada su se šalaporke zatvorile, nestao je sjaj, nestalo je naše omiljeno okupljalište i omiljena birtija. Večina ekipe se preselila kod Koleta (moj bratić u nekom trećem ili četvrtom koljenu) koji je nekada i sam bio konobar u Fontani (onda sam ja još „pelene“ nosio). Neki od nas koji su voljeli Old Scout Pub su počeli tamo izlaziti još češće, ali sjećanje na dragi birc ne kopni. Kako ja ne volim depru previše tako moram objaviti i vijest koju sam danas čuo. Naravno, nije provjerena i ne može se smatrati sigurnom, ali čini se da će Fontana opet otvoriti svoja rockerska vrata i pružiti utočište svima nama koji je volimo svih ovih godina. Živi bili pa vidjeli.

Kako na fejsu ima svakojakih čuda tako sam uspio pronaći (a da nisam ni prijavljen…sad si mislite kaj to znači) grupu „In Memoriam Of Caffe Bar "FONTANA" Samobor“. Tamo sam pronašao i neke slike koje ću rado podijeliti s vama, a nadam se da osnivači grupe neće imati ništa protiv toga. Slike možete naći ovdje Dio teksta o bircu sam preuzeo sa weba "Priča o Fontani" jer sam jednostavno bio premlad da bi sve to znao, a jedan dio sam preformulirao. Naravno, ono čemu sam svjedočio sam opisao svojim riječima.

A ovo...ovo se pjevalo kada je bila zatvorena. Istina, otpjevamo to mi neki još i danas u njenu čast
P.S. Na žalost, nisam našao bolji video koji ima kvalitetan zvuk pa sam izabrao ovaj uradak.

srijeda, 10.02.2010.

Ako prođe, prođe

Svjedoci smo sveopće krize u Hrvatskoj. I to na svim razinama. Obzirom da u lokalnim samoupravama fali novca, gradski oci se već dulje vrijeme pokušavaju snaći na razne načine i tako pribaviti novce u svoju kasicu koja je sve praznija (ako tako možemo nazvati vreče bez dna)

Mjesto radnje: Metropola
Glavni akteri:
Moja kolegica, nazovimo je: Meli
Njena majka: Mia
Referentica u općini: Amira
Kolegica koja radi na MV: Tea
Kolega kolegice: Pero

Slučaj prvi: U gori raste zelen bor
Kolegici je umrla neka teta ili strina. Osim trošne stračare u dvorištu koja se ruši sama od sebe i koja je sa zemljanim podom (to je bitno za drugi slučaj) dobila je i dio šume negdje na obroncima Medvednice. Nakon ostavinske rasprave ona je dobila doma rješenje po kojem mora platiti PDV u gradsku kasu u visini od 35.000kn. Samo po sebi ne bi bilo čudno da je ta šuma građevinska parcela. U biti, ako sam dobro shvatio, grad to vodi kao građevinsko zemljište iako je ta šuma dio parka prirode i nikakva gradnja tamo nije dozvoljena. Ne samo to. Meli tamo ne smije skinuti ni granu s drveta. Skoro da ne smije ni prdnuti jer će lugar imati neki prigovor. Otišla ona u općinu to ispitati, a tamo njoj Amira veli da se tu nema kaj napraviti i da se treba platiti PDV. Ako ima kakvu primjedbu, neka piše žalbu. I kolegica napisala žalbu. Dala 50kn biljega za tu žalbu i predala je. Došla je opet na konzultacije i tamo su joj rekli da je žalba usvojena i kako sada PDV iznosi 11.000kn. Ona je poludila i rekla da ta zemlja ne vrijedi toliko jer ne može apsolutno ništa s njom i nek je oni fino otkupe od nje za 11.000kn. Eto, ona neće tražiti 35.000. Na to se Amira grohotom nasmijala i rekla da ako njoj ta šuma ne vrijedi 11.000 da bome ne vrijedi ni njoj. Eto…možeš se slikati i moraš platiti 11.000kn. Naravno, bolje nego 35.000 no očito je da su htjeli iskamčit lovu.

Slučaj drugi: Širok šor, ledina…
Došla Meli doma jedan dan i zaustavlja je mama Mia: „Čuj, bio je neki čovjek iz općine i s metrom je krstario po dvorištu.“ Pita Meli: „Kog je vraga radio?“ „Mjerio je dvorište“ – kaže Mia. „Kaj ga nisi sterala u tri p… materine i otjerala s dvorišta? Sada će nam poslati neko rješenje sigurno.“ Veli Mia: „Pak je samo svoj posel delal.“ Nije prošlo ni puno vremena kad eto neko rješenje doma. U njemu piše kako je za dvorište i kuću dužna platiti 85.000kn PDV-a jer su se oni nekaj bili preračunali kada su zadnji puta mjerili jer sada više nema gore straćare od strine. Srećom, kuću je nasljedila po pokojnom tati, a dvorište po ugovoru o uzdržavanju mame. Za ovaj potonji ugovor je dobila štambilj i rješenje od općine kako ne treba platiti porez jer je to nasljeđivanje u prvom koljenu i taj ugovor se ne tretira kao transakcija. I ne budi lijena, ode ona u općinu. Na šalteru su je poslali na kat kod referentice koja je vidi slučaja, Amira. Prije toga se išla posavjetovati s kolegicom Teom, ali ona nije bila sigurna dok je majstor Pero bahato rekao kako treba sve platiti i da se taj ugovor računa ko transakcija. Nema tu iznimke za nikoga (a ja bi se dao kladiti kako ima puuuuno iznimaka). Uglavnom, pokuca ona na vrata Amiri i traži očitovanje rješenja. Amira svojim bahatim glasom odgovara kako se tu nema kaj puno objašnjavati. Sve piše u nutra i neka izvoli to platiti u zadanom roku. Kolegici pjena na usta, ali se pribrala pa je rekla kako ona ima rješenje od kata niže da nije dužna ništa platiti što se dvorišta tiće i da je to rješenje poštambiljano jer je to ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Osim toga, ona je prvi rod tako da u tom nasljeđivanju nema oporezivanja. To kaj se strinina kućica srušila nije ona kriva, a kuću je nasljedila po pokojnom tati. Veli Amira da to zbilja ne može onda platiti jer nije u redu i nek onda napiše prigovor. Kolegica pizdi i veli da ona zbog njih i njihovih hireva ne bude opet pisala žalbu i davala 50kn za biljege. Amira će na to da se biljezi plaćaju samo za žalbe, ali ne na prigovore. Kolegica ostade u šoku i u sebi opsuje kočijaški i ode doma napisati prigovor. Ne žalbu, već prigovor.

Zaključak svega je da su gradske vlasti počele skupljati novce na vrlo sumnjiv način. Sistem ako prođe prođe je dobar jer kod nas neki ljudi plaćaju bez pitanja. Neki nemaju nikoga s kim bi se posavjetovali, nemaju Internet i ne znaju se služiti s katastrom on line. Neki vjerojatno dižu i kredite da bi otplatili takve gluposti. Dakle, dobro paziti kakva to rješenja dolaze doma i dobro ih čitati. Obavezno pitati nekoga vezano za to ako je imalo sumnjivo. Ovo su sigurno kurvinska posla. Drugačije to ne mogu nazvati.

četvrtak, 24.12.2009.

Sretan Božić

Dragi čitatelji, blogoprijatelji, dobronamjerni ljudi (i oni koji to nisu), sugrađanke i sugrađani i svi posjetitelji ovog bloga od srca Vam želim sretan i blagoslovljen Božić i da ga provedete s najmilijima. Želim Vam da budete veseli u srcu... Sretan Božić!

četvrtak, 03.12.2009.

Glup i gluplji

Od kada smo preuredili prodajno mjesto kako bi nas se što je više moguće moglo povezati s glavnim partnerom moram puno više pričati nego inače. Nije da mi smeta jer sam lajav za ispaliti, ali kada moram ponavljati deset puta jednu te istu stvar, dosadan sam i samom sebi. Zanimljivo je kako ljudi koji dođu kod nas uvijek rado pogledaju u krivu vitrinu. Prvo sam mislio da je greška u ljudima. Međutim kada pet puta nešto ponovite, kada to činite s devet od deset stranaka, onda zaista počinjete sumnjati u svoje govorne sposobnosti. Možda pričam previše književno. OK, probao sam s blagim narječjem, ali ni to ne pomaže. Provjerio sam diskretno da slučajno nemaju ljudi čepiće u ušima (nikad se ne zna, vani puše već mjesecima), ali ni to nije razlog. Pričao sam sam sa sobom u ogledalu i moram priznati da sam sve shvatio od prve, pa i druge, čak i od trećeg ponavljanja (osim što sam se osjećao glupo). Probao sam isto ponoviti i na narječju i opet kužim. Vratio sam se onome da je problem ipak u ljudima.

Prodajni razgovor naime teče ovako:

Stranka: Dobar dan. Istekao mi je ugovor pa bi htio uzeti neki aparat uz produljenje ugovora.

Ja: (trljam ruke...biti će produljenje) Nema problema. Aparati između kojih možete birati su u ove dvije vitrine i ovoj skroz lijevo. Ovu tu nemojte gledati, to je za korisnike koji koriste bonove.

Stranka: Dobro… (gleda sad gleda i drito u vitrinu za pre paid korisnike). A kolko vam košta ovaj aprat na produljenje ugovora.

Ja: Na žalost, te aparate ne možete dobiti na produljenje već ih možete kupiti po navedenoj cijeni jer su predviđeni za korisnike koji nisu na pretplati.

Stranka: Aha… (naše vitrine imaju inače dvije razine na kojima su aparati. Jedna je u visini glave, a durga malo niže). A mogu birati od svih aparata koji su u ovoj vitrini. I ovi gore ili samo ovi dolje.

Ja: Da, možete birati sve aparate iz te tri vitrine. I gornju i donju policu. Kako sam rekao, te dvije ispred vas i ona skroz lijevo. Cijela vitrina je na izbor.

Stranka: Fino… (Prošeće do vitrine skroz lijevo i krene se lagano vraćati opet prema ove dvije i zastane pogodite gdje…) A koliko vam košta ovaj aparat na produljenje ako uzmem na dvije godine.

Ja: Ne mogu vam prodati taj aparat na produljenje. To je za korisnike koji nisu na pretplati i samim time ga ne možete tako kupiti, ali ga možete kupiti po punoj cijeni.

Stranka: A to je bez veze. Kaj ću plaćati ako mogu kupiti na produljenje. (i onda digne pogled na toj istoj vitrini u ravninu glave) A kolko je ovaj na produljenju?

Ja: (sad već prstima pokazujem ko idiotu) Gledajte… Na produljenje ugovora možete uzeti aparate iz ove dvije vitrine (pokazujem rukama i pokazujem obje police) i iz ove koja je krajnje lijevo. Svi aparati u tim vitrinama se mogu kupiti na produljenje.

Stranka: Aaaaaaahaaaaaaaa… Zanimljivo… Dobro, videl sam si ja pa si razmislim.

ovo sam naime ja nakon toga...

Dobro, neki i kupe i produlje ugovor, ali meni i dalje nije jasno zašto i čemu moram x puta pokazivati iz kojih vitrina se mogu kupiti aparati. I sad da su to samo ljudi treće životne dobi ili oni koji naginju toj dobi još bi razumio. Ne, u toj skupini su svi od 19 – 90 godina. Izgleda da nas je ovaj i ovakav svijet totalno zatupio i da ne razumijemo ni za crno pod noktom što nam se priča. Em ne razumijemo, em ne slušamo (sam rekao da nemaju čepiće u ušima?). Ako nije to u pitanju, onda nas očito škaklja u mozgu ona rečenica: „Iz te vitrine ne možete birati.“ Ili: „Nemojte ovu vitrinu gledati. Ta je nije za pretplatnike.“ Možda je razlog u tome što mi kao ljudi volimo sve što nije za nas. Sve što ima NE u sebi se nekako čini privlačnije. Makar i obični mobilni telefoni. Teško mi je povjerovati da je 9 od 10 ljudi glupo ili baš tako glupo. Kada bi to bila istina, onda smo za deset godina grad debila. U to ne mogu povjerovati. Iskreno niti ne želim. Na žalost, ja se ne smijem smijati, ali ima ljudi u dućanu koji čekaju na red i koji se i te kako nasmiju. Ja to obavim kada ostanem sam… Samo ponekad ode vlak… Više nije tako smiješno kao u prvi tren.

Evo za kraj jedan (doduše malo morbidni) vic…

Razgovaraju dva grobara nakon napornog dana opuštajući se uz piće.
- Umoran sam ko´pas, danas smo sahranili jednog od 150 Kg
- Nije to ništ, meni su ruke otpale. Sahranili smo nečiju punicu, raja
je toliko pljeskala da smo je tri puta vadili na bis.

srijeda, 21.10.2009.

Polupani lončići

Jutarnji list me u zadnje vrijeme sve više razočarava kao dnevni list koji bi trebao biti ozbiljan. Upravo testiraju granicu do koje se mogu spustiti, a da još uvijek otvaram njihov web. Shvaćam da je pravo govora ustavno zajamčeno pravo i da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Čak dozvoljavam da netko radi neka istraživanja i objavljuje te informacije do kojih je došao istraživanjem, ali onda bi bilo lijepo da se potpiše i da bude spreman na kritiku. Međutim, na prvi članak se nitko nije niti osvrnuo (pa ću ja sada), a na drugi se valjda još nitko nije sjetio (opet ću ja).

Lončić prvi…
Ne tako davno u Jutarnjem je na naslovnici bila vijest kako je razbijen mit o Hrvatima u velikoj anketi koja je provedena na 1000 ispitanika (brojka ne mora sasvim biti točna jer sada je nisam u arhivi mogao pronaći, ali mi zvoni baš ta brojka). Mit je naime, da Hrvati rade previše, da imaju premalo slobodnog vremena i godišnjeg odmora. Ta činjenica je po njima neistinita. Hrvati zarađuju najviše u regiji, Hrvati imaju najviše godišnjeg odmora u Europi, Hrvati imaju puno vremena za svakakve hobije i ine stvari i Hrvati su uglavnom ljenčine (se da iščitati po njima, a to su nam rekli i glavešine EU i kojekakvih drugih organizacija). Naravno, velika i sveobuhvatna anketa je bila potpisana sa Jutarnji list. Ma nemoj!

Idemo malo proanalizirati to na mom primjeru. Moja plaća se nije mijenjala već četiri godine (koliko se sjećam, a možda i više). Iako ne smijem reći kolika je, reći ću da je manja od 4.500kn što je ispod prosjeka (u Nacionalu je objavljeno 21.07.2009. kako je prosječna plaća u RH 5.326kn). Kako smo rekli, moja plaća nije rasla već nekoliko godina, dok su troškovi porasli basnoslovno. Tako sam ja imao hobi koji se zvao strip (bilo smiješno nekom ili ne, ali strip je umjetnost). Skupljao sam Zagora i Texa Willera. Rado sam posjećivao CRŠ i gledao svaki strip koji sam dobio u ruke. S vremenom sam odustao od Zagora zbog financijskih poteškoća. To je bilo prije godinu dana. Sada je spalo na to da jedva kupujem redovni broj Texa koji izlazi svaka dva mjeseca. Ostale edicije nisam kupio od ne znam kada. Dakle, moj hobi je nula bodova. Preteško mi je postalo održavati auto. Kada imate automobil nije stvar samo točiti „juhicu“ u rezervoar nego treba koješta drugo napraviti kroz godinu (npr. platiti porez na motorna vozila, registraciju, tehnički pregled, cestarinu, osiguranje…). Došlo je do toga da sada trebam određenu sumu novaca koja nije prevelika. Čak što više, rekao bi moj frend da mu je to za guzicu obrisati. Ali ja je nemam i još uvijek nisam instalirao grijanje u kući. Godišnji odmor koji imam je ravno 18 dana što je minimum po zakonu o radu (iako bi po svim normalnim pravilima trebao imati barem 24 dana). S tim da mi se u godišnji odmor računa i subota i praznik/blagdan. Gablec i prijevoz mi nisu plaćeni. Ah da…Zaboravio sam. Ni radno vrijeme mi nije 8h niti imam plaćen smjenski rad. A radim i dvokratno po potrebi. Nisam bio na cugi s frendovima ne pamtim od kada. Samo zato jer nemam kako platiti jedan čaj sebi, a di njima pivu ili nekaj drugo. Sada ja pitam te novinare koji su proveli anketu na kome su oni provodili istu. Budimo realni, ja sam još dobro. Koliko ljudi ima u našoj zemlji koji žive na rubu gladi. Koji rade za plaće manje od 2.500kn. i rade po cijele dane da bude stvar gora pa ni u fušu ne mogu zaraditi koju kunu više. Recite vi meni gospodo novinari Jutarnjeg lista jeste li te ljude pitali koliko imaju hobija? Njima je glavna zadaća donijeti doma koricu kruha svome djetetu. Meni se čini da niste jer ste anketirali "Keruma", "Mamića" i kojekakve druge ljude koji imaju plaće preko 20.000kn i koji jednom svojom plaćom pokriju trošak (i još im ostane) instalacije grijanja u mojoj kući. Anketirali ste razne menadžere koji sjede po raznim upravnim odborima i idu svaku zimu na skijanje. Da gospodo novinari. Ti ljudi imaju preko 30 dana godišnjeg odmora, idu na kojekakve ručkove i kave, idu na more i na zimovanje, na razne balete i još stignu tucati sa strane svoje ljubavnice. Ne, nisam ljubomoran na njih, ali ne dozvoljavam da mene proglašavate ljenčinom i neradnikom i kako ja uživam u svim blagodatima ovog života i kako mi treba skresati moja prava. Kako trebam još manje godišnjeg odmora. Vidite gospodo novinari, ja bi vas i te vaše ljude koje ste anketirali (kao i gospodu iz Europe) poslao da radite moj posao 3 mjeseca. Pa bi ja vas pitao imate li previše godišnjeg i preveliku plaću. Ne dozvoljavam da me se zove neradnikom i ljenčinom i to od nekog tko se nije dostojan ni potpisati pod senzacionalnu anketu. To što ste anketirali krivu populaciju ljudi, a jako dobro znate koji je POSTOTAK takvih u RH ste sami krivi. Vi i vaša nesposobnost. A zovete se novinarima.

Lončić drugi…
Ako se ne varam, jučer je u Jutarnjem osvanuo naslov kako je Bolonja propast i krah za studente. Kako će mnogo studenata izgubiti pravo studiranja jer će ponavljati dva puta istu godinu. Kako ovo, kako ono… A ovo je današnji glas naroda u Jutarnjem (barem na webu): „Bolonja uništava naše studente, što će biti s tolikim brojem njih kojima prijeti gubitak prava studiranja? Ružica iz Zagreba“

E pa dragi moji novinari i gospođo Ružice. Moj brat je takva ljenčina za učenje kakve nema po 15km u radijusu oko Samobora. Dobro, možda ima, ali je teška ljenčina. Vidite gospođo Ružice, moj brat je upisao studij (iako nije imao namjeru poslije srednje škole) i to onaj koji ga interesira programom. Onaj koji je smatrao da može završiti (a ne FER) i on je to ZAVRŠIO U ROKU i diplomirao s odličnim. Da! Morao je ići na SVAKO predavanje, morao je pisati česte kolokvije (koji su mu omogućili da ne mora pisati sve ispite nego je ispite dao preko tih kolokvija), morao je učiti, a uspio se i zaposliti uz studij. Neki dan sam pričao s jednim čovjekom čija je kćer upisala ekonomiju. Imala je malih problema u gimnaziji jer nije mogla izgurati treninge plesa i učenje. Malo je šepala. Međutim, kada je upisivala studij znala je što želi i sve je dala u roku. Sada samo mora završiti. Naravno, pomogli su joj kolokviji, pomoglo joj je to što MORA na predavanja. Da… pomogla joj je Bolonja. Da ljudi moji. To Bolonja radi. Sili klince da uče, a ne da studiraju na teret države po devet godina i nekako se izvuku da imaju statuse redovnih studenata. I ja ih znam nekoliko. Još se neki i hvale s tim. Ma sram ih može bit. I njih i njihove roditelje kaj to dopuštaju. SRAMOTA!!! Hoćete vi meni gospođo Ružice reći kaj bi mi trebali napraviti s tim studentima? Da ih gladim perom po guzici? Da im nosim bombonjere i cvijeće na kave umjesto da su na predavanjima. Da im ja platim mogućnost da luftaju guzice i da idu na istu godinu pet puta dok ne bi položili sve ispite? Da se razumijemo, nisu svi studenti takvi. Nisu bili ni prije Bolonje, ali reda mora biti. Kog vraga neki upisuju studij za koji nisu sposobni. I to samo zato da bi bili studenti? Naravno, ova priča ima i drugo naličje, a to je da se neki predmeti jednostavno „ne mogu“ položiti i na njih se ide po nekoliko puta. Vraćaju se prijavnice kako ne bi došlo do odgovaranja pred komisijom i maltretira se studente. S tim se slažem, ali takvih predmeta sigurno nema pet na svakom faksu da bi se zbog njih padale godine dva puta. Istina je da neki profesori na nekim fakultetima rado uzmu i kovertu i da zato ne puštaju određene ljude, a druge pak moraju pustiti, ali budimo realni, nije to takva mjera da bi toliko studenata gubilo pravo na studij. Halo ljudi!!! Pa nismo baš takve ovce.

Zato gospođo Ružice (ako uopće postojite, ako niste izmišljena osoba Jutarnjeg lista) i novinari koji misle da su novinari, a svojim pravom na izražavanje samo bacaju blato na slobodu govora i još primaju novce za to, radije zavežite gubice i razmišljajte malo svojom glavom.

četvrtak, 15.10.2009.

Tri sekunde

Vrijeme nam neupitno teče takvom brzinom da nekada nismo niti svjesni koliko toga stane u tri sekunde. Prošlog vikenda i početkom tjedna sam doživio nekoliko događaja u kojem su se u 3 sekunde odvijale prave drame.

Slučaj prvi:
U ponedjeljak trebam na hitnu dostavu. Roba se mora vratiti dobavljaču pod hitno. Bila je na komisiji i imaju kupca. Nema tko, idem ja. Kiša pada. Upalim službeni auto i vidim da brisači rade sumnjivo. Zovem kolegu koji se inače vozi u tom autu i kažem mu što se događa. Odgovor je bio, nema problema, samo ti vozi. Stavi u najjaču brzinu i raditi će ti normalno. Vozim se ja i zbilja rade relativno dobro brisači. Ne kako bi trebali, ali rade. Kako sam bio knap s vremenom, a ispred mene se vukao kombi i jedan šleper, morao sam ih zaobići (prije Buzina). Otišao sam u preticajni trak. Ispred mene je bio auto koji se vozio oko 120km/h. Možda i manje jer mi nije previše odmaknuo iako sam ja bio dosta sporiji. On je dignuo veliku maglu ispred mene. Sa strane je šleper također zalijevao auto s popriličnom količinom vode tako da nisam ništa vidio sa strane. Kiša je pojačala i u tom trenu brisači su ustali po sredini stakla. Ja se vozim 100km/h. Ne vidim ništa ni desno ni ispred sebe, ne znam koliko imam do kraja kamiona i kombija, ne vidim je li onaj usporio ispred mene. Totalno sljepilo. U ljutnji sam spustio ručicu brisača u nulti položaj i živčano je dignuo do vrha. U tom trenu su se brisači počeli micati, ali vrlo sporo. Da bi se nakon desetak sekundi počeli micati mrvicu sporije nego što su radili prije totalnog kvara. Te sekunde su bile dugačke kao sati. Vrativši se u firmu rekao sam što se desilo, da bi njima to bilo smiješno. Prokleto dobro i zanimljivo…

Slučaj drugi:
Subota na večer. Spuštam se autom s autoputa u Svetu Nedelju. Skrećem lijevo prema Samoboru. Ususret mi prilazi vozilo iz Strmca. Naravno, uđem u križanje, pričekam da prođe i kada je došao u moju ravninu iz smjera Samobora je uletio idiot automobilom kroz crveno svjetlo na nas. Stao je točno pred tim vozilom. Da se vozio 10km/h brže, vjerojatno ne bi stao. Glupost se desila u treptaju oka. Samo zato što je neki nadobudni, pijani vozač koji je poslije toga prešao kroz to crveno i skrenuo u narodnjački klub u Svetoj Nedelji (ne, neću ga reklamirati) žurio na još jednu čašicu i rasparati svoju majicu uz „hitove“ u kojima nema ni h od hita. U kojima nema niti jedne zdrave note. Žao mi je samo što se u tom trenu nisam snašao, poslikao situaciju i zapisao registarsku pločicu. Mogao nas je ubiti sve u tim vozilima. I kako to obično biva u takvim situacijama, onome tko skrivi takav čušpajz nije ništa.

Slučaj treći:
Subota prije podne. Idem iz trgovine. Uobičajena vikend kupnja namirnica za sljedeći tjedan. Veseo i razdragan od prekrasnog vremena i izleta u šumi vozim doma. Dočekalo me zeleno na semaforu. Klizim preko semafora i dolazim na zebru (kojoj je naravno crveno) i najednom vidim kako kolica putuju sama. Stisnem gas da prođem i dok sam bio u ravnini sa zebrom vidim da je u kolicima na metar od mog auta tek rođena beba (ako je imala 3 mjeseca, puno je imala). Sva sreća pa nitko nije išao iza mene. Prošao sam na vrijeme tako da se kolica nisu zabila u mene niti ja u njih. Naglo sam stao i vidio zbunjenog tatu kako gleda u čudu dok kolica putuju na sredinu kolnika. Tada se valjda pribrao i otišao po svoje dijete. Pretrnuo sam od glave do pete i u retrovizoru sam gledao kako ovaj vuče kolica natrag. Nisam došao sebi ni satima nakon toga. Da sam ubio novorođenče nikad si ne bi to oprostio iako vjerojatno ne bi za to bio kriv ni malo. A što je tata radio tih par sekundi? Češao jaja, gledao uokolo, divio se svemu i svačemu osim što nije držao ruke na kolicima i spriječio ih da krenu na cestu. Još danas mi nije jasno kako mu se to uspjelo dogoditi. Nekoliko sekundi nepažnje i neprilika se stvori sama od sebe.

Evo koliko je malo vremena potrebno da se dogodi nešto tragično, nešto s neizbrisivim posljedicama ne samo za nas koji sudjelujemo u tome nego i u desecima drugih života koji su tu pored nas. Treba biti stalno na oprezu kada to situacije zahtijevaju i misliti o tome što se radi jer čovjek je misaono biće (ili bi trebao biti). Ponekad mnogo toga ne ovisi o nama (kao u slučaju onog pijanca), ali da sam bio prisebniji taj bi završio s prijavom na policiji. Zaista treba živjeti punim plućima jer nikad ne znamo koje 3 sekunde su nam zadnje. A jedan osmjeh, jedna lijepa gesta koja stane u 3 sekunde može začini taj život za nekoliko desetljeća pa i dulje.

<	listopad, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Listopad 2011 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Iskreno, profiliranje mi i nije neka fora jer se uvijek rastočim u raznim smjerovima. Osnovna misao i vodilja je pisati o onim događajima koji me dirnu s lijepe strane, a bome i s grde. Ponekad poželim podijeliti ljudsku glupost s mnogim ljudima. Nadam se kako ću ovdje to i uspjeti.

Linkovi

Pošta
Web album

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi:
Simo Mraović - 16.12.2008 RIP
Mile Kekin
Nebuloze moje
Mreža - Kriza srednjih godina
CA90405
mala crna knjižica
Živjeti svoj život
Sidney
mindbuilding
Bedasta curica
ljubavnica29
by Andrejevna
neverinov blog
Tičerica
marchelina
Kenguur
Kinky Kolumnistica

Moji "poroci":
Hattrick
NK Dinamo
KHL Medveščak
NY Rangers
Stripovi.com
Sergio Bonelli Editore

Zanimljivo:
AskMen.com
SportNet

bućkuriš pameti

19.02. 2009
Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

marchelina

30.06.2009
Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš.

Bernard Jurišić (SportNet)

01.04.2009
Nekada, kada bi Dinamo gubio ili Zambata promašio gol, klinci bi dobivali “šljagu”, no, zamislite nesretno dijete da mu otac udari “klepetušu” svaki put kad Josip Tadić promaši gol? To bi već bilo brutalno...

Tomislav Židak (Jutarnji list)

01.02.2009
Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala.

autor... Na žalost, meni nepoznat.

13.12.2008
....all things share the same breath....the beast, the tree, the man .... the air shares it's spirit with all the life it supports."

poglavica Seattle Dwamish

09.11.2008
May the stars carry your sadness away,
May the flowers fill your heart with beauty,
May hope forever wipe away your tears,
And, above all, may silence make you strong.

poglavica Dan George

30.09.2008
Life is hard; it's harder if you're stupid.
John Wayne

27.08.2008.
“Lijepa će te izdati, ružna ti se neće svidjati; siromašna će te upropastiti, a bogata će tobom vladati. Eto, izaberi šta ćeš najlakše podnositi.”
Aristip

15.07.2008.
Life is a sexually transmitted disease.